Petak, 04. srpnja 2008.

Otišao sam po maloga da odemo na kupanje zajedno. Kad sam došao po njega okrenuo se i rekao:

«Tata, ne želim ići s tobom! Mene je ionako moj didi naučio plivati.»

Okrenuo se i otišao k majci koja je likovala.

O svemu sam obavijestio nadzor i centar.

Subota, 05. srpnja 2008.

Moj vikend s mojim sinom. Imao sam velike planove.

U 9.45 sin me nazvao i rekao da ne da dođem po njega, na što sam mu ja odgovorio da ću ja doći po njega i neka se spremi.

Kad sam došao veselo je pojurio prema meni. Majka je stajala s torbom  ruci – «Tu je njegova roba.»

Obzirom da sam je dan prije tražio da mi da tu istu robu, a ona je to odbila, rekao sam da torbu neću uzeti, a mali  i onako kod mene stvari za obući.

Na što je milostiva uzela dijete za ruku i uvukla ga u dvorište.

- No torba, no party -

U tom trenutku se moj sin okrenuo i rekao:

«Tata, ne želim te više nikad vidjeti! Nikad više da nisi došao po mene!»

Srušio mi se svijet!

Otišao sam.

U povratku kući nazvao sam nadzor, i otišao na policiju.

Poslijepodne, promjenivši broj mobija uspio sam stupiti u kontakt s majkom koja mi nije dozvolila da razgovaram sa sinom, jer dijte nije s njom.

Nedjelja, 06. srpnja 2008.

Nazvao sam i pitao sina ako želi da dođem po njega, na što je on odgovorio: «Ni u snu!» i zaklopio mi slušalicu.

Ponedjeljak, 07. srpnja 2008.

Pismeno sam izvjestio centar o svemu, a popodne, nakon što sam dobio poruku da me dijete ne želi vidjeti, a s njime mi nije bilo dopušteno razgovarati, i nazvao sam ih.

Od njih sam dobio ovakvu informaciju:- Sami ste si za to krivi! Vi trebate potražiti pomoć. Vi ste forsirali dijete da puno hoda.

-         Ma o kojim pizdarijama Vi draga gospođo pričate? To dijete je hodalo do kupanja (uvijek isto mjesto) od kad je imalo tri godine, i još sam ja morao za njime trčati! Nije li to zato što mu majka tupi da je to za njega jako teško kako isto ne bi od nje tražio!

-         Nije li to zato što se dijetetu već godinu i pol dana sustavno pere mozak i govori protiv oca. Pa i odrasla i zrela osoba bi pukla i popustila. Ali vi to niste smatrali relevantnim.

-         Nije li to zato što na svaku moju izjavu ili dopis uvijek tražili opravdanje za majku.

-         Nije li to zato  . . .

Stoga, Zbogom sine!

Možda ćeš se jednoga dana sjetiti da si imao tatu.

Možda ćeš se pitati zašto ne znaš ništa o svom tati?

Možda ćeš u snu, nejasno, kroz maglu vidjeti kako te učim votiti bicikl il plivati ili kako to radim jedrilicu ili . . .

Možda ćeš jednog dana pokucati na moja vrata.

Možda . . .

Do tada

Addio figlio mio

Ti voglio bene

Per sempre

Tuo papa'

Pun mi je kufer i Mesića koji oslobađa ubojicu, i Sanadera koji sere o ravnopravnosti spolova i kako treba uključiti žene minimalno 40% u političke strukture. Pun mi je kufer pravobraniteljice za (ne)ravnopravnost spolova koja mekeće o potlačenosti žena i prvobraniteljice za djecu koja ni za jedno dijete nije konkretno ništa napravila.
Također mi je pun kufer ureda gospodina Keserice, koji mi se javio nakon 6 mjeseci.
Pun mi je kufer pravosuđa i vještaka, jer se u hrvatskoj čeka po nekoliko mjeseci na vještačenje, a djeca se i dalje psihički zlostavljaju.

Pun mi je kufer i CZSSa u kojem je pristranost i nervopavnost spolova najočitiji primjer kršenja ljudskih prava, ali se gospodin Banac nije obratio ni meni, ni zodaxu, ni imanade, ni rainanu, godu, renomateu, frkiju, dijete-razvodu,  i pitaj boga kolika nas još ima.

Stvarno, koliko nas je u Republici Hrvatskoj koji očajnički traže pravo na skrbništvo?

Koliko nas je u Republici Hrvatskoj kojima se krše prava?

Zašto se ne napravimo statistiku!?

Svi su naši napori uzaludni.

Popušili smo i lovu i živce, i, ono što je najžalosnije, izgubili smo svoju djecu.

Mene moj sin zove i govori mi ako ne želi da dođem po njega. Lima ima 5 i pol godina i moš' si mislit ako zna koristiti mamin mobić!

A kad dođem po njega kaže mi da ne želi ići sa mnom na kupanje jer je njega didi naučio plivati!?!?!?

Hallllooooo!!!!!!

Za psihologicu mog Centra Za Samo Sranja to nije manipulacija, to nije parnje mozga, to nije psihičko zlostavljanje! Ma neka mi gospođa objasni što je onda to?

Prodaju mi jeftinu psihologju i pedagogiju tipa STORY ili MILA.

Kad ih nazovem i čuju moje ime odmah promijene boju glasa, a ja im to i kažem.

I to mrtvo hladno: - «Čim mi čujete glas padne Vam mrak na oči, jeli tako gospođo!?!?!»

- «Nije istina!» odgovaraju. Ma drage moje gospoje, ne serite vi meni. Ipak, ma koliko ja već bio gluh, ipak sam muzičar. I to dobar!

Isto tako im kažem da su pristrani.

Danas sam to rekao i ravnateljici centra. Pitao sam je imali kakve veze to što je ona sa gospodinom ocem mile Barbie radila da se tako pristrano odnose?

Ona je rekla da su u našem slučaju napravili i više nego što je potrebno.

Tako je, moraju prikriti sve tragove psihičkog zlostavljanja, koje za njih ne postoji, kao što ne postoji niti za onaj centar u Rijeci u kojem smo bili ove zime. Ni psihijatrica, ni psihologica navedene us(r)tanove nisu se udostojile provesti testiranje i ispitivanje u tom smjeru. Glavno da je meni gospođa psihologica objasnila sve o bakicama i dedekima.

Barbie je od pravnice centra dobila savjet vezan za podjelu imovine, a danas mi je gospođa ravanteljica rekla da to nije u njihovoj nadežnosti.

Pa nisu oni pristrani – oni su usrani.

E draga gospodo moja je poruka svim političarima, institucijama, CZSS-ima, pavobraiteljicama, HHO-ima, UNICEF-u i ostalim žderačima državnog proračuna:

SERI, SERI MOJ GOLUBE BIJELI